Prirodna uloga oca

Prirodna uloga oca je najrazumljivija ako krenemo od potreba djeteta po periodima razvoja. Činjenica je da je u prvoj godini, a velikim dijelom i u drugoj, dijete orijentirano prvenstveno na mamu u svom psihološkom i emocionalnom razvoju. Kao što ga je mama nosila u trudnoći tako je i u prvoj godini mamina uloga jedinstvena.

Dijete tada ulazi u period simbioze i stapanja s mamom i od nje se u drugoj i trećoj godini kroz više faza psihološki i emocionalno odvaja i postaje autentična osobnost. U tom periodu se tate s razlogom često osjećaju kao višak jer dijete pokazuje više interesa za mamu i mama ima neku “čudnu” moć da ga bolje umiri, utješi, njoj bježi kada je nesigurno i očigledno je više privrženo mami. Za novog tatu koji očekuje da bude važan djetetu to zna biti poražavajuće, no samo zato što ne razumije o čemu se tu radi.

Prirodno je da je tada dijete orijentirano na mamu jer s njom ostvaruje primarnu povezanost i s njom ima jedinstvenu dinamiku koja će ga odrediti za cijeli život. Pri tome mu je najvažnija stvar kako je ta mama, u kakvom je emocionalnom i psihičkom stanju, jer njeno stanje postaje svojevrstan djetetov  “set point” za nastavak života. Pogotovo u prvoj godini, ali i drugoj, najviše što tata može učiniti za dijete je emocionalna i psihološka regulacija mame odnosno to da joj bude izvor podrške, sigurnosti, utjehe, rasterećenja od drugih problema kako bi se mogla što više posvetiti djetetu stabilna, sretna, prisutna i posvećena.

Pri tome mu je najvažnija stvar kako je ta mama, u kakvom je emocionalnom i psihičkom stanju, jer njeno stanje postaje svojevrstan djetetov  “set point” za nastavak života

Tata postaje zvijezda u trećoj godini

Kada se očevi ostvare u toj ulozi obično mi svjedoče da su iznenađeni kako se dobro osjećaju tada, što potvrđuje da je to njihova prirodna uloga. Mame i bebe ne moramo ni pitati kako se osjećaju uz takvog tatu. Naravno da paralelno od početka beba i tata razvijaju svoj poseban odnos koji može započeti još dok je beba u mami i biti kod nekih očeva iznimno prisan i blizak.

No, pravo vrijeme tata tek dolazi, najčešće  s trećom godinom i nastavlja se u četvrtoj i petoj. Tada dijete privodi kraju psihološko odvajanje od mame i počinje na novi način doživljavati oca. Ponekad to izgleda kao da ga otkrije i pokazuje sve više želje da bude s njim. Slikovito rečeno, tada se dijete odvojilo od jedinstva s mamom i pružilo ruku tati da ga on povede u novi svijet u koji ne može ići samo.

Tada dijete počinje avanturu upoznavanja opasnijih situacija. Vozit će se u luna parku s tatom, dok mama to neće moći ni gledati, učit će voziti bicikl, počet će plivati uz tatu, i općenito istraživati nove uzbudljive stvari. Ali, da bi krenulo u nepoznati svijet mora se opremiti unutarnjom sigurnošću i osjećati se dovoljno snažno.

Očinstvo i ljubav. Novorođenče koji leži na ocu.

Osjećaj da nam netko drži leđa

To je onaj doživljaj da nam netko drži leđa, da smo podržani, da nismo sami, koji ostaje internaliziran i postaje dio nas i onda kada definitivno nitko više nije tu, ali sada ni ne mora biti, jer je to ugrađeno u nama i neotuđivo je. To je ona važna dimenzija koju dijete dobiva od oca koji je stabilan, svoj, snažan, i kao takav prema njemu zaštitnički i podržavajući.

Ideja oca koji ulijeva strahopoštovanje, koji je grub i oštar, koji kažnjava, ali tako da je “strog i pravedan”, kako najčešće opisujemo povrjeđujući odnos u kojem smo naučili da ljubav trebamo zaslužiti i zaraditi, nije nikoga baš usrećila. Kada maknemo taj sloj uvjerenja koje nam je nametnuto, da je to bilo za naše dobro, i da nije on takav prema nama bio, tko zna što bi od nas ispalo, ispod uvijek probije osjećaj tuge i čežnje za stvarnom ljubavi i bliskosti od strane oca koja nam je tako nedostajala da smo morali zatvoriti srce da nas ne bi previše boljelo.

Između strogosti i popustljivosti

U ideji strogosti ima dio koji je dobar, ali se stvari obično brkaju. Naime, otac koji jasno i kategorično postavlja granice daje djetetu jedno iskustvo koje je puno važnije od podučavanja dobrom ponašanju i discipliniranja, kao što se obično misli. To je iskustvo roditelja koji ima sebe, svoj stav, koji ima snagu, pa iz toga i svoje osobne granice. To je iskustvo roditelja kojeg IMA, s kojim dijete može ostvariti kontakt osjećajući njegove granice.

To iskustvo daje mogućnost djetetu da internalizira tu energiju, da download-a takav model i ugradi ga u sebe i sutra postane osoba koja također ima sebe i svoje granice. Permisivnost, odnosno dozvoljavanje svega djetetu bez postavljanja granica je, između ostalog, problematična, jer dijete uskraćuje za kontakt sa stvarnom osobom roditelja i ostavlja ga uskraćenog za to iskustvo i time nezadovoljnog, mada su mu ispunjene sve želje, ali ne i potreba za stvarnim kontaktom sa stvarnom osobom oca.

Otac i njegovo djete.

Utjecaj oca na muškost ili ženstvenost

Još jedna bitna dimenzija koju dijete treba od oca u ovom periodu od druge godine nadalje je iskustvo viđenja i priznanja sebe onakvog kako se osjeća u sebi. Preduvjet tome je da se dijete osjeća dovoljno sigurno uz oca da može izraziti pred njim svoju autentičnu ekspresiju. Tek kada otac zrcali djetetu da ga vidi i priznaje, dijete može upotpuniti i izgraditi pozitivnu unutarnju sliku o sebi.

U biti otac svojim odnosom snažno određuje djetetovu buduću muškost ili ženstvenost, ovisno da li se radi o dečku ili curici. Na tu temu vrijedi pravilo da onako kako se otac odnosi prema sinovljevoj izrastajućoj muškosti, tako će sam sebe sutrašnji muškarac na tu temu doživljavati.

Također i za curice vrijedi da, kako se otac odnosi prema njenoj ženstvenosti koja se izgrađuje, tako će se sutra kada odraste ta kćer osjećati kao žena i podsvjesno doživljavati sebe takvom u očima muškaraca. Stoga je jako važno da otac u periodu predškolskog djeteta bude prisutan i pomogne djetetu da afirmira tu svoju dimenziju.