Dijete od 2. do 3. godine intenzivno napreduje na svim planovima: motorika, govor, spoznaja. Time postaje sve sigurnije u sebe te se javlja potreba za nezavisnošću. Pokušava se snaći samo,odlučiti samo, ispitati granice svojih sposobnosti i mogućnosti. Počinje biti svjesno svoje osobnosti, a to znači da ne želi više prihvatiti da roditelji kontroliraju baš sve u njegovom životu.
Kako se ponašati u ovom napornom periodu kada dijete iskušava naše strpljenje do krajnjih granica?
važno je zadržati mirnoću kad god je moguće i ne očajavati , jer takvo ponašanje neće trajati dugo
budući da dijete ima “ispade bijesa” – što znači da ima poteškoća sa kontrolom vlastitih osjećaja, roditelj mora zadržati kontrolu i reagirati mirno
kada dijete ima “ispad bijesa”, nikako mu se ne smije popustiti, potrebno je mirno izraziti svoje nezadovoljstvo i zatim ignorirati djetetovo ponašanje (dokle god to ponašanje ne predstavlja opasnost za dijete)
djetetu treba jasno staviti na znanje da postoje pravila koja se ne smiju prekršiti, da ne mogu raditi sve što žele i kod toga treba biti dosljedan, djeca moraju naučiti da i drugi ljudi imaju svoje potrebe i pravo da ih zadovolje. Ukoliko se popusti djetetovim hirovima i ispadima prkosa i bijesa – ono će naučiti da s takvim ponašanjem može dobiti ono što želi . Tada se nepoželjno ponašanje može zadržati dugo i vrlo ga je teško ispraviti.
potrebno je odlučiti se za nekoliko najvažnijih pravila ponašanja ( ne smije ih biti previše jer ih dijete ne može upamtiti) objasniti ih djetetu više puta i dosljedno inzistirati na njihovom provođenju , pravila moraju biti jasna i jednoznačna , a ne općenita ( “Nemoj ništa dirati!” ®”Nemoj dirati štednjak jer je vruć”)
dobro je pokušati izbjeći zamku provokacije, ne doživljavati svaku situaciju kao pitanje borbe za život u kojoj mi, kao roditelji, uvijek moramo pobijediti ® ponekad je situaciju lakše riješiti uz pomoć lukavstva i kreativnosti (pomoću priče ili igre) npr. umjesto “Hajdemo na spavanje!”, pokušati sa : “Idemo staviti lutkicu na spavanje jako je umorna” ili dok oblačimo dijete pozvati ga na igru :” Idemo se igrati? Gdje ti je ručica, gdje se sakrila, a evo viri iz rukava…” , pri jelu : “Da vidimo tko će pojesti ovu žlicu variva, ja neću gledati….Aaa, opet je došao lavić i pojeo ti jelo!..”
budući da dijete mora vježbati samostalnost potrebno je dozvoliti mu da uradi za sebe ono što razvojno može ( pokušati se sam obući , jesti, oprati ruke, donijeti čašu, …)
pružite djetetu ograničenu mogućnost biranja – time će vježbati samostalnost u odlučivanju, a bit će u granicama koje su nama prihvatljive ( npr.može izabrati između dvije majice, ili dvije vrste jela za doručak..)
djeca moraju naučiti , naročito u ovoj fazi, da pravila ponašanja postoje da bi se osigurala njihova sigurnost i sigurnost ostalih ljudi
dijete uči samostalno raditi kolače
Zato u ovoj fazi života vrlo često čujemo od djeteta riječ : “Ne”, čime ono samo sebi dokazuje svoju samostalnost i osobnost.Većina djece pruža otpor gotovo svemu što ih se zatraži ili što im se ponudi, radi upravo suprotno od onog što želimo. Ovaj period u razvoju djeteta vrlo je naporan za roditelje, ali je važan za dijete jer pokazuje da ono napreduje te da je dovoljno sigurno i sposobno da se može ponekad snaći samo. Ono također trenira vještinu obrane svojih gledišta što će mu u kasnijem životu biti vrlo važno.