Dijete od 2. do 3. godine intenzivno napreduje na svim planovima: motorika, govor, spoznaja. Time postaje sve sigurnije u sebe te se javlja potreba za nezavisnošću. Pokušava se snaći samo,odlučiti samo, ispitati granice svojih sposobnosti i mogućnosti. Počinje biti svjesno svoje osobnosti, a to znači da ne želi više prihvatiti da roditelji kontroliraju baš sve u njegovom životu.
Kako se ponašati u ovom napornom periodu kada dijete iskušava naše strpljenje do krajnjih granica?
- važno je zadržati mirnoću kad god je moguće i ne očajavati , jer takvo ponašanje neće trajati dugo
- budući da dijete ima “ispade bijesa” – što znači da ima poteškoća sa kontrolom vlastitih osjećaja, roditelj mora zadržati kontrolu i reagirati mirno
- kada dijete ima “ispad bijesa”, nikako mu se ne smije popustiti, potrebno je mirno izraziti svoje nezadovoljstvo i zatim ignorirati djetetovo ponašanje (dokle god to ponašanje ne predstavlja opasnost za dijete)
- djetetu treba jasno staviti na znanje da postoje pravila koja se ne smiju prekršiti, da ne mogu raditi sve što žele i kod toga treba biti dosljedan, djeca moraju naučiti da i drugi ljudi imaju svoje potrebe i pravo da ih zadovolje. Ukoliko se popusti djetetovim hirovima i ispadima prkosa i bijesa – ono će naučiti da s takvim ponašanjem može dobiti ono što želi . Tada se nepoželjno ponašanje može zadržati dugo i vrlo ga je teško ispraviti.
- potrebno je odlučiti se za nekoliko najvažnijih pravila ponašanja ( ne smije ih biti previše jer ih dijete ne može upamtiti) objasniti ih djetetu više puta i dosljedno inzistirati na njihovom provođenju , pravila moraju biti jasna i jednoznačna , a ne općenita ( “Nemoj ništa dirati!” ®”Nemoj dirati štednjak jer je vruć”)
- dobro je pokušati izbjeći zamku provokacije, ne doživljavati svaku situaciju kao pitanje borbe za život u kojoj mi, kao roditelji, uvijek moramo pobijediti ® ponekad je situaciju lakše riješiti uz pomoć lukavstva i kreativnosti (pomoću priče ili igre) npr. umjesto “Hajdemo na spavanje!”, pokušati sa : “Idemo staviti lutkicu na spavanje jako je umorna” ili dok oblačimo dijete pozvati ga na igru :” Idemo se igrati? Gdje ti je ručica, gdje se sakrila, a evo viri iz rukava…” , pri jelu : “Da vidimo tko će pojesti ovu žlicu variva, ja neću gledati….Aaa, opet je došao lavić i pojeo ti jelo!..”
- budući da dijete mora vježbati samostalnost potrebno je dozvoliti mu da uradi za sebe ono što razvojno može ( pokušati se sam obući , jesti, oprati ruke, donijeti čašu, …)
- pružite djetetu ograničenu mogućnost biranja – time će vježbati samostalnost u odlučivanju, a bit će u granicama koje su nama prihvatljive ( npr.može izabrati između dvije majice, ili dvije vrste jela za doručak..)
- djeca moraju naučiti , naročito u ovoj fazi, da pravila ponašanja postoje da bi se osigurala njihova sigurnost i sigurnost ostalih ljudi
dijete uči samostalno raditi kolače
Zato u ovoj fazi života vrlo često čujemo od djeteta riječ : “Ne”, čime ono samo sebi dokazuje svoju samostalnost i osobnost.Većina djece pruža otpor gotovo svemu što ih se zatraži ili što im se ponudi, radi upravo suprotno od onog što želimo. Ovaj period u razvoju djeteta vrlo je naporan za roditelje, ali je važan za dijete jer pokazuje da ono napreduje te da je dovoljno sigurno i sposobno da se može ponekad snaći samo. Ono također trenira vještinu obrane svojih gledišta što će mu u kasnijem životu biti vrlo važno.
